“Čoveče, zbog ovog ludila i Zlatana Ibrahimovića zapostavila sam baštu."

   Topčagić Nada

Cekali smo veliki odmor u prvom razredu Tehnike i zurno trceci ka novo otvorenoj robnoj kuci «Standard» u B.Luci. Sporedni ulaz i odjel za ploce. Stajala je «Ona», plavo bijela sa uklesanim glavama nasih idola. Nedostizna, skupa. Molili smo za par sekundi dodira. Uvece smo cekali u ponocne sate Radio Lux i do kasnih sati krisom upijali zvuke sa radija kratkih talasa, koji su od nas ucinili «Djecu u vremenu», razbacanu na sve strane nasih snova i nadanja..

Sweet child in time

You'll see the line

The line that's drawn… Džanić Emir

 AINE FRAU !
 AINE KIND  !
 AINE ENKEL !

 "Ante Marković je tretirao Jugoslaviju kao pacijenta s teškim rakom – nacionalizmom... Nije uspio, ali se barem protiv raka borio, umjesto da se navikne na njega".

Warren Zimmermann 

  "Ono po čemu se razlikujem od mnogih mojih kritičara jeste da ljubav prema mom     narodu za mene ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugim narodima."

    Marković Ante

67 godina. Bože dragi kako je sve tako brzo prošlo. Šta me još toga čeka?
Ako, kako god šta god sve ću ja to pregurati , izdržati, posebno fine stvari
sa još većim užitkom doživljavati.

Keranović Jasminka

U gradu Banjaluci živio je jedan veliki čovjek.Baš velik! Kada su njegovi sugrađani hodali nekadašnjim korzom, uočili bi ga iz velike daljine, jer takva visina i takav stas nisu mogli ostati neprimijećeni čak ni u velikoj rijeci ljudi u pokretu. Iz tog velikog i snažnog tijela nikada do nas nisu dopirali „gromovi i munje“.Naprotiv, glas tog čovjeka bio je uvijek staložen i tih, riječi odmjerene i blage (bez suvišnog „nakita“), a govor mu je bio uvjerljiv, ispunjen znalačkim ocjenama i bez pretjerivanja. Znao je mnogo o umjetnosti.Čitavog svog života bio je umjetnik i nastojao pokazati umjetnost drugima i naučiti ih da i oni jednog dana postanu umjetnici – koliko im to talenat i ambicija dotvole i omoguće. Slikarstvo je bilo njegov svijet, njegova duša i njegov svemir, kroz koji je stalno krstario na bezbroj načina – otkrivajući stalno nove puteve, nove svjetove, nova nadahnuća. I nove razloge za nove živote. Dječak sa Pobrđa se školovao u Učiteljskoj školi u Banjaluci, pa Pedagoškoj akademiji u Sarajevu – i dokazao sebi i svijetu da je rođen da bude slikar. Učeći druge (mlade ljude i djecu) šta je to svijet likovne umjetnosti, radio je u osnovnim školama (u Kozarcu i Banjaluci), srednjim školama (Sarajevo) kao nastavnik, a jedno vrijeme je bio savjetnik u PPZ (prosvjetno pedagoški zavod), kao i direktor nekoliko (osnovnih) škola. Podrazumijeva se da je, kao priznati umjetnik, bio član Udruženja likovnih umjetnika BiH. U mladim danima pokazivao je i veliki interes za razne sportove (posebno na vodi), a poznato je da je bio veliki pristalica BSK-a („banjalučki plavi“). Omiljenom tehnikom „akvarel“ zauvijek je na platnima – ali i u našim mislima i sjećanjima koja traju – izdvojio,zaustavio i ovjekovječio motive našeg omiljenog grada (i njegovog prelijepog okruženja), hvatajući (ili, možda, unoseći) u te pejsaže, u te predjele sa drvećem, stijenama i neumornom zelenom vodom koja teče „ono malo duše“. Taman toliko duše, da se vidi da je to naš kraj, da se u njemu nalazimo i prepoznajemo mi, a da čovjek/umjetnik koji je to uradio za nas i umjesto nas – pripada toj prirodi...i nama. Došao je među nas, ove ljude i ovaj grad 6. oktobra 1931. godine . Otišao je u bolji svijet, među zvijezde, da tamo stvara neke nove, čudnije, beskrajno trajne i neponovljive slike – bilo je to neke sumorne, bolesne 2021. godine 9. dana marta mjeseca. U našim glavama tiho se javlja sjetna melodija stare pjesme : „Nema te više, Alija“... U našim mislima i našim srcima ostaje naš Ale – nastavnik, drug, prijatelj, jaran, vrbaslija, umjetnik, slikar, stvaralac. BANJALUČANIN.

Slobodan Marić

Muškarci i žene koji su svim srcem bili za Hrvatsku, koji su cmizdrili, cmoljili, kmečali, ridali i jecali zbog teškog položaja našeg naroda, bili su usred svake afere u posljednjih trideset godina.

Tomić Ante

“Slušao sam ljekara i zaista sam pod utiskom koliko su ljudi nerazumni i nedisciplinovani. Ginu po bolnicama, vidio sam iz prve ruke, a ove zdrave baš briga. Ne vjeruju. Misle da je to neka zavjera. Samo bih se prisjetio kad je bila variola vera, odnosno epidemija velikih boginja, čitava bivša država Jugoslavija bila je vakcinisana za sedam dana i nije niko nikog pitao da li želiš”.

Pušić Antonije

"Zapaljivo je dobra riječ, da. Izgorio je u toj solaži! Čitava pjesma vrti se oko tog soliranja. Svaki put kad slušam taj album, samo čekam … 'John Mayall' je sjajan, ali čekate onaj trenutak kad Erik pukne i iznenada se zakuca u one gornje note. Nevjerovatno je. Apsolutno krene jeza niz kičmu".

Mej Brajan