U gradu Banjaluci živio je jedan veliki čovjek.Baš velik! Kada su njegovi sugrađani hodali nekadašnjim korzom, uočili bi ga iz velike daljine, jer takva visina i takav stas nisu mogli ostati neprimijećeni čak ni u velikoj rijeci ljudi u pokretu. Iz tog velikog i snažnog tijela nikada do nas nisu dopirali „gromovi i munje“.Naprotiv, glas tog čovjeka bio je uvijek staložen i tih, riječi odmjerene i blage (bez suvišnog „nakita“), a govor mu je bio uvjerljiv, ispunjen znalačkim ocjenama i bez pretjerivanja. Znao je mnogo o umjetnosti.Čitavog svog života bio je umjetnik i nastojao pokazati umjetnost drugima i naučiti ih da i oni jednog dana postanu umjetnici – koliko im to talenat i ambicija dotvole i omoguće. Slikarstvo je bilo njegov svijet, njegova duša i njegov svemir, kroz koji je stalno krstario na bezbroj načina – otkrivajući stalno nove puteve, nove svjetove, nova nadahnuća. I nove razloge za nove živote. Dječak sa Pobrđa se školovao u Učiteljskoj školi u Banjaluci, pa Pedagoškoj akademiji u Sarajevu – i dokazao sebi i svijetu da je rođen da bude slikar. Učeći druge (mlade ljude i djecu) šta je to svijet likovne umjetnosti, radio je u osnovnim školama (u Kozarcu i Banjaluci), srednjim školama (Sarajevo) kao nastavnik, a jedno vrijeme je bio savjetnik u PPZ (prosvjetno pedagoški zavod), kao i direktor nekoliko (osnovnih) škola. Podrazumijeva se da je, kao priznati umjetnik, bio član Udruženja likovnih umjetnika BiH. U mladim danima pokazivao je i veliki interes za razne sportove (posebno na vodi), a poznato je da je bio veliki pristalica BSK-a („banjalučki plavi“). Omiljenom tehnikom „akvarel“ zauvijek je na platnima – ali i u našim mislima i sjećanjima koja traju – izdvojio,zaustavio i ovjekovječio motive našeg omiljenog grada (i njegovog prelijepog okruženja), hvatajući (ili, možda, unoseći) u te pejsaže, u te predjele sa drvećem, stijenama i neumornom zelenom vodom koja teče „ono malo duše“. Taman toliko duše, da se vidi da je to naš kraj, da se u njemu nalazimo i prepoznajemo mi, a da čovjek/umjetnik koji je to uradio za nas i umjesto nas – pripada toj prirodi...i nama. Došao je među nas, ove ljude i ovaj grad 6. oktobra 1931. godine . Otišao je u bolji svijet, među zvijezde, da tamo stvara neke nove, čudnije, beskrajno trajne i neponovljive slike – bilo je to neke sumorne, bolesne 2021. godine 9. dana marta mjeseca. U našim glavama tiho se javlja sjetna melodija stare pjesme : „Nema te više, Alija“... U našim mislima i našim srcima ostaje naš Ale – nastavnik, drug, prijatelj, jaran, vrbaslija, umjetnik, slikar, stvaralac. BANJALUČANIN.

Slobodan Marić