U ovo smo vrijeme prije četiri godine veslali po Soči, penjali se na Kanin i hodali kroz šume tražeći vodopade. Kupili smo štapove i cipele za pješačenje, onako, malo bolje pa da nam potraju. Sve da nam je neka vračara i rekla, ne bismo povjerovali da nas iza ugla čekaju pandemija, potresi i leukemija. Vječno pitanje - da smo znali, bismo li išta napravili drugačije? I uvijek isti otrcani odgovor - možda bismo manje brinuli, opuštenije planirali i pustili da neke stvari budu nesavršene. Znamo da nam je tijelo potrošna roba kratkog vijeka, a svejedno vjerujemo kako još ima vremena za sve.

Pletikosa Dijana