Kad bi izbor životnog poziva mogao predstavljati jednu osobu,  Ona bi bila ta.

Kad bi samopouzdanje i znanje moglo biti jedna osoba, Ona bi bila ta.

Kad bi sva ljubav ovog svijeta i posvecenost umjetnosti mogla biti osoba, Ona bi bila ta.

Kad bi sva raskoš i radost učenickih postignuca oslikala se kroz jednu osobu, Ona bi bila ta.

Ali...

sta bi bio životni poziv, bez ljubavi i prijateljstva?

Čemu samopouzdanje i znanje, ako ne bi bilo topline i podržavanja?

Zar bi posvećenost i ljubav imale ikakav smisao, ako ne bi postojali oni koji ju dobijaju i kroz nju rastu i stasavaju?

Čemu bi bila trenutna postignuca, ako ne bismo imali duše koje se preplicu u vječnost?

Znala je. Protkala se kroz moje mlado srednjoškolsko umjetnicki biće, i ostala vječan, možda čak i najljepši dio mene.

Moja umjetnicka majka, moja druga majka. Barem pola moga sebstva.

Moja prof. Branka.

Stojić Vedrana