Baka Ivanka Jajčević zvana Ivanica rođena je u selu Šimići nedaleko Banja Luke u porodici Smiljčić. Udaka se za moga dedu Milu Jajčevića, željezničara iz Ivanjske. Imala je samo četiri razreda osnovne škole ali bila je mudra kao da je imala tri fakulteta. Baka Ivanica izrodila je sedmero djece ali su joj dva sina rano umrla, jedan od bolesti a drugi u ratu. Imala je i pet unuka. Jedan unuk je živio sa njom u kući, jedan sa riditeljima u Zagrebu i ja u Banja Luci. Zaboravila sam reći da su, id vremena dokle sežu moja sjećanja moji baka i dida živjeli u Banja Luci, na Predgrađu, kako se nekad zvalo banjalučko naselje Lazarevo( ne znam što mu promjeniše ime) u zgradi pored stare željezničke stanice u kojoj je moj dida kao željezničar dobio službeni stan. Tu su stanovali sve do 1965. godine dok nisu malo dalje napravili kuću koja je u mom sjećanju i danas živa kao kuća sa najljepšim dvorištem na svijetu. Najljepša ferja provela sam kod svoje bake sa svojom braćom Josipom i Hrvojem. Josip i ja isto smo godište i išli smo zajedno i u školu, a Hrvoje je stariji pet godina od nas i dolazio je i on na ferje kod bake, ali nije ostajao kod bake tako dugo kao Josip, koga su svi zvali Dodo i ja. Još se sjećam kako se on kao stariji, a i kao gost, malo pravio važan i stalno nam držao neka "predavanja" i tužakao nas baki za svaku sitnicu. Mi smo pripadali generaciji kad roditelji i babe i dede nisu utvrđivale ko je kriv za neku nepodopštinu več nas istom kaznom kazne sviju koji smo u budalaštini učestvovali. Baka je imala najbolji sistem kazne. Kad već dođe vrijeme "da ne znamo šta ćemo od sebe" samo bi nazvala telefonom naše roditelje i rekla kratko: "vodite ih kući" a to nam je bila najveća kazna.

Jajčević Lana