Kažu danas mnogi, a mislim da to kažu oni licemjeri koji su zarad napretka na poslu bili "zakleti" komunisti a u potaji slavili da ne saznaju kolege sa posla, da se prije za vrijeme komunizma nisu smjeli slaviti vjerski praznici. Lažu svi, a i danas lažu iz istih razloga kao i ranije, zarad ličnog probitka. Od kad znam za sebe radost pravoslavnog Božića moja porodica je djelila javno odlazeći na poridični ručak kod moje tetke Vladetić Smiljke koju smo svi od milja zvali Kića. Tetak Dušan i tetka Kića, pravoslavci građanske provenijencije slavili su Božić a mi svi ostali dolazili su na slavlje sa radošću. Moja majka Dobrila Jajčević rođ. Popović imala je osmero braće i sestara. Samo jedna tetka i ujak živjeli su u Sarajevu. Svi mi ostali živjeli smo u Banja Luci. Šestero braće i sestara njihovi bračni partneri i mi buljuk djece svi smo bili pozvani na božićni ručak. Dvosobni stan, a nije bio tjesan. Svi smo se uredili u praznično ruho i noseći tetki cvijeće i miloštu radovali smo se tim druženjima. Sjećali smo se ranijih praznika, naših dječjih nepodopština i mnogih porodičnih događaja. Kuća pršti od smjeha. Mi mlađi zadirkivali smo starije da pričaju priče i anegdote iz svojih mladih dana i ismijavali njihov način življenja, misleći naravno, da je njihova mladost bila dosadna, a naša je, ko biva, kul, kako se danas po engleštini kaže. Ima tri godine kako nema moje tetke Kiće. Nedostaje mi ona i njeno božićno slavlje. Nedostaju mi ujaci i tetke koji nisu više sa nama. Od Popovića imam još tetku i ujaka. Iako današnji način života ne dozvoljava da se mi mlađe generacije češće viđamo, a i mi smo danas neki već ostarili ipak koristimo svaku priliku da se sretnemo bio to Božić i jedan i drugi, Prvi maj ili Nova godina ostala nam je ta tradicija druženja. Tu ljubav jednih za druge ostavili su nam kao naslijeđe naši roditelji kao najveći kapital vrijedniji od svakog novca. Hvala im za to. Ipak onaj duh zajedništva kad su svi bili živi i zdravi neće se više vratiti. Zato danas na svaki Božić pročitam pjesmu Alekse Šantića "Pretprazničko veće", za mene najljepšu elegičnu pjesmu. Sjetim se moje porodice koja nije više samnom, sjetim se mojih dragih i dobrih roditelja, tetkinih proslava Božića, isplačem se dobro i krenem u nove dane sa najljepšim uspomenama u sjećanju. Mir Božji Hristos se rodi tako smo ulazili na vrata dragoj tetka Kići i tetku Dušanu na najradosniji praznik u pravoslavaca.

Jajčević Lana